SJEĆANJE
ANTE MALIĆ PANČO
1964. – 2011.
Oca je jedva pamtio. Tek dragi lik i radost za njegovih kratkotrajnih dolazaka. Majka je brinula za njega i još šestero djece. Imao je uzor: starijeg brata koji je s dvanaest godina u vrijeme očeva stradanja bio, ili mu se tako činilo, odrastao i jak. Imao se na što nasloniti gledao je u brata i rastao ponosan.
Onih dana kada je kao srednjoškolac crtao nadrealne slike (u maniri Salvadora Dalija) svi smo vjerovali da se u Duvnu ponovno rodio slikar. I vidjeli smo zajedno s njim vrijeme koje dolazi.
Velik je bio Miler i uz njega je rastao Pančo.
Otišao je na odsluženje vojnoga roka u Pulu, i dolazeći njemu u posjet, u velikoj željezničkoj prometnoj nesreći u Divači pogibe (sve naše i) sve njegovo: Miler. Otišao je brat, ali ostao je grad na gori. I znao je koga i što mora slijediti. Sve manje je crtao i sve više je tražio sebe. Majka je strpljivo čekala, brat je rastao, sestre se počele udavati.
I kad je izbio rat Pančo nije dvojio znao je da mora ratovati za dvojicu. I jest. Svi koji znaju, a ima nas koji se sjećamo, znamo da je imao i srca i ljudskosti za dvojicu. Nije bilo ne mogu, ne ću, drugi će. Nego za mnom. I uvijek tamo gdje treba. I prvi u zaštiti žrtava njihovih života i dostojanstva. Časno je i čast je bilo biti s Pančom.
I izrastao je, još uvijek je brata nosio u srcu, ali narastao je toliko velik da je dosegao i dječačke snove o, iz romana mu poznatom, Panči Villi borcu za slobodu. Izrastao je toliko da je u Duvnu i šire bilo dovoljno reći: Pančo.
U svemu, i uvijek, htio je biti među najboljima. I kad se okušao u gipsu kruhu svoga oca i stričeva htio je odmah biti poput njih. I bolji. I Bog mu je dao da je to mogao. Što oči vide ruke prave. I vratio se zbog bolova u leđima, i nostalgije, opet u Duvno te posvetio očevoj ljubavi stolarstvu, kojim se već bavio njegov mlađi brat Ikica. Postao je ujak Katinoj, Anđušinoj, Maričinoj i Staninoj dici. Postao je i stric.
I onda, gotovo iznenada, kažu i Pančo se ženi. I kao da je našao smiraj u svojoj ljubavi sa svojom Dijanom. I Bog ga je podario s dvije prekrasne djevojčice Josipom i Antonelom. I on se radovao i živio za njih.
Svi koji ga znamo, prisjetimo se, osjećali smo kao da je uvijek u žurbi. Zastao bi na tren. I odlazio. Kao da ga je strah da će mu netko oteti vrijeme. U svemu i uvijek punim plućima. Pa ipak se uvijek iznova vraćao, usidren u svojim ljubavima: majci, braći, sestrama, rodbini, slikarstvu, stolarstvu, ženi, curicama. I Kongori i Kongoranima.
Znao je danima u kratkotrajnim susretima sa zanosom pričati o nekom orahu ili trešnji s kojima se počastio od kojih je napravio ovo ili ono. I uvijek je u tim njegovim zanatskim uradcima bilo i onoga nečega višeg od zanatstva. Njegove fantazije i vizije. Ponekad nam se činilo da je to upravo onaj prostor u kojem i najviše uživa: oni trenuci u kojima osmišljava ono što će tek napraviti.
Osjetljiv na nepravdu. Strastven. Srčan. Prijatelj do kraja.
On je toliko osvajao ljude da su glasovali i za političku opciju, o kojoj zbog nekih ljudi nisu imali dobro mišljenje, ali bi nakon razgovora s njim ipak glasovali jer su glasovali za Panču. A on je vjerovao da Radićevo seljaštvo, republikanstvo i kršćanstvo su temelj na kojima se može izgraditi treći put za hrvatski narod i pojedince u njemu. Beskrajno je vjerovao ljudima.
I u trenucima tragičnog stradanja živio je sve svoje vrijeme, čovjek i nesretnik, oprosti mu Gospodine, koji će trenutak kasnije ispaliti kobni pucanj, pozvao ga je da mu kao stolar napravi nešto i on je već bio u viziji onoga što je imao napraviti. I kad je netko platio njegovo piće (ono koje je on zvao da počasti ljude) tražio je da izmiri svoj račun. Za njega je to bila nepravda. I kad je…
I kad je otišao. Ostao je trag. I tuga. I sjećanje. Kao da je znao da će mu netko ukrasti vrijeme. I kao da će se upravo sada odnekud pojaviti da priča o trešnji, orahu, svojim djevojčicama, domovini, slikama.
I ponovno imamo grad na gori, svijeću koja svijetli kako se može biti i na strašnu mjestu postojati. Ostale su nedovršene slike i stolarski uradci. Ostale su djevojčice koje ne će gledati kako postaju djevojke i majke. Ostala je njegova voljena žena. Usamljena. Tužna. S bolom i gorčinom u srcu. Ohrabri je; Gospodine, ojačaj je za nadu novog susreta i daj joj snage za život njezine djece.
I, ostala je nepomična, njegova majka Manda iznova zavijena u crninu. Koliko tuge i boli, Gospodine, čovjek može podnijeti.
Hvala ti, Gospodine, jer smo ga imali i jer smo živjeli s njim. Zahvali mu za svako dobro djelo za njegovu nesebičnost, hrabrost i ljudskost. I oprosti mu slabosti kojih je kao čovjek imao.
