HSS-NHI Hercegbosanske županije

Danas (ponedjeljak) u 16 sati, na mjesnom groblju u Kongori, bit će pokopan Ante Malić-Pančo.
Ante Malić-Pančo, vedri čovjek i dobar susjed svima, bio je sve ono što mnogi u našem malom mjestu nisu. Ispred njegove kuće na brijegu, za lijepa vremena, mogli su se vidjeti njegovi radovi od drveta, ostavljeni da se prosuše. Stolovi, sjedalice, predmeti prekrasnih, čudesnih oblika. Njegove ruke i mašta su, poštujući prirodu drveta, oblikovale čitav jedan čaroban svijet  korisnih predmeta u čijoj su ljepoti uživali svi susjedi, prolazanici, namjernici, pitomo ugošćeni u toj tako neotuđenoj i prirodnoj vrsti izložbe. I svi su mogli popričati s Pančom, čovjekom blagih kretnji, odmjerenih riječi, otvorenog, vedrog pogleda kojim je gledao ljudska lica i raskošnu ljepotu Duvanjskog polja s uzvisine gdje je sagradio obiteljsku  kuću. Pančo je i slikao. Njegove su boje bile nježne i pastelne. Izgradio je svoj svijet, svijet tople obiteljske sreće i intime, svijet umjetnosti od drveta, jer se nije želio baviti ratnom prošlošću. Nije isticao svoje ratne zasluge, nije se borio za privilegije, nije pohlepno grabio ono što mu ne pripada i nikome ništa nije htio dokazivati po krčmama s pogašenim svjetlima.

Da, Pančo je bio borac. Za bolji položaj žena u izrazito patrijarhalnom društvu, za dostojno obrazovanje, odrastanje i odgoj djece, za zaštitu prirode i okoliša. U toj je plemenitoj borbi doista bio beskompromisan, blagom riječju i kulturnim djelom, premda je bio svjestan da s druge strane ima vrlo tvrdokorna, uporna i dvolična stajališta, stasala na nakaznim moralnim tumačenjima lažnog patrijarhalnog društva. Bio je Pančo ona vrsta zavičajnog čovjeka koji je želio izbjeći tužnu gastarbajtersku sudbinu generacija prije njega. Na posve ispravan način je shvaćao vrijednost, plemenitost, dobrotu zemlje Duvanjskog polja koja je nas, zavičajne ljude, sve othranila.  I želio je, svojom umjetnošću, na sve nas prenijeti ljubav prema pitomom i prostranom polju okruženom planinama, prema predjelu gdje se na čudesan način smjenjuju i miješaju ruže vjetrova, mediteranskih i planinskih, onako kako su se u njemu miješale tisućama godina stare razne kulture i živopisni ljudski životi. Htio je Ante Malić u svoje skulpture od drveta udahnuti sve one bajke s našeg područja, nevinost i čistoću mlijeka i prvog odrastanja, plavetnilo neba, pahuljastu prozračnost daljina koje se naslućuju iza planinskih vrhunaca, miris smole domaćih stabala, let ptica, cvrkut prepelica u žitnom polju, snopove žita, konje s vjetrom u grivi, bistrinu vode i klepet potočne pastrmke, ljekovitost zavičajnih trava, ozbiljnost i dostojanstvo ljudi uhvaćenih u prizorima plemenitih poljskih poslova. I to mu je uspjelo. Zato što nikada nije upao u zamke i mreže bešćutnog i anarhoidnog birokratsko-korumpiranog sustava vremena u kojem živimo.

Plemenite Pančine poruke, uobličene i opredmećene u drvetu, ljubav prema zavičajnim ljudima i predjelima, bile su dobro shvaćane i prihvaćane. Zato što su dolazile od iskrenog i samozatajnog čovjeka. Želio je dobro  ovoj generaciji žena, muškaraca i djece kao i svim budućim naraštajima. Nenametljivo i diskretno Pančo je mnoge uspio uvjeriti da im je u prisnoj vezi sa zavičajem, zemljom te jednostavnim radinim ljudima mnogo bolje nego u sivim i hladnim predjelima tuđine. Uvjerio je mnoge ljude u snagu žena s ovoga područja naglašavajući činjenicu da se ponižavanjem i marginalizacijom žena u društvu neće postići ništa dobro. Bio je Pančo svojim odlučnim stavom i djelom veliki protivnik socijalnih, verbalnih i psiholoških pritisaka na žene i djecu, najugroženije socijalne grupacije u osiromašenom i dezorijentiranom poslijetanom društvu. I htio je učiniti mnogo, mnogo dobra svim ljudima dobre volje U političkom smislu bio je avangarda-neobičan i svoj, neotuđivo ljudski, korak ispred vremena.  A takve ubijaju, zašto???
N.R.

Preuzeto s Tomislavcity.